kijeve moj

Od Kijeva do Užgoroda vlakom se putuje 17 sati. Trasa je Kijev – Lavov – Čop (ukrajinsko-mađarska granica) – Užgorod (ukrajinsko-slovačka granica). Provjeri na karti!
Budući da sam odavno prestao tražiti logiku i postavljati pitanje „zašto?“, i sada sam se smjestio u vlak i prepustio onome što ima doći.
Užgorod je dobio ime prema rijeci Už, na čijim ga je obalama u ranom srednjovjekovlju, kažu, osnovalo pleme Bijelih Hrvata. I ne samo to – prema nekim tumačenjima, cijela država čijim je dijelom taj grad bio najduže kroz svoju povijest (Ugarska) dobila je ime prema mađarskom (da, ugarskom) nazivu Ungvar.
A kad smo već kod jezičnih veza, spomenimo i da su neki jezikoslovci spremni ići tako daleko da podrijetlo kajkavskih govora vide u zakarpatskim, pri čemu je zakarpatska riječ hiža (u značenju kuća) samo jedan od brojnih primjera.





No, budimo iskreni, u Užgorodu se nismo bavili proučavanjem mjesnih govora niti zanimljivom poviješću. Prvi i osnovni razlog dolaska bio je vidjeti gdje je to Bogdan odrastao i provesti nekoliko dana na svježem provincijskom zraku. Pojesti. Popiti.
U Užgorodu se sve to može vrlo jeftino jer su cijene nekoliko puta niže nego u Kijevu.
Taksi od željezničkog kolodvora do stana Bogdanove majke platili smo 10 kuna. (To je normalna tarifa „po gradu“.)
Ulaz u muzej seoske arhitekture (stare kuće i crkve premještene iz mnogih ukrajinskih krajeva) i užgorodsku tvrđavu (u čijim je prostorijama nekoliko stalnih postava) zajedno – 8 kuna.
Obilan ručak za četvero (juha, glavno jelo, prilog, salata, voda, pivo, vino, konjak) u nedavno otvorenom hotelu s četiri zvjezdice uz obilnu napojnicu konobaru – nešto manje od 300 kuna.
Kava s mlijekom, voda, mliječni koktel, sok od ananasa, coca-cola u jednom od finijih i skupljih gradskih kafića na Kazališnom trgu – 25 kuna (da, i to je s napojnicom).


Glavno gradsko šetalište zove se Korzo

Navečer smo Oksana, Bogdan i ja pošli pokoriti grad u koji smo stigli tek osam sati ranije. Susreli smo se s Borisom, njemačkim lektorom iz Austrije (tko se sjeća?), i krenuli u obilazak užgorodskih birtija. Doduše, uskoro smo doznali da se u gradu sa 130 000 stanovnika tijekom tjedna nema kamo izaći pa smo uspjeli popiti nekoliko piva u baru koji se zatvara u 23 i nekoliko votki u restoranu sa sumnjivim gostima i još sumnjivijim gošćama koji radi do 5 sati.



Bogdanova majka rezervirala nam je smještaj u jednom od brojnih seoskih gospodarstava koja se bave i turizmom pa smo drugi dan krenuli prema 70 kilometara udaljenom selu Vyška. Autobus (na slici) vozio nas je do tamo dva sata (!).
No, isplatilo se jer je, kao i drugdje u Karpatima, to selo ispresijecano brojim bezimenim potocima, a jedan od njih tekao je baš kroz naše dvorište.




Ova je, nekada drvena, crkva sagrađena 1700. godine bez upotrebe ijednog čavla. Prije nekoliko godina netko ju je odlučio ovako obnoviti. Odmah pokraj crkve je i groblje s pogledom.


Bos sam. Među nožnim prstima plete se trava. Sjedim u dvorištu naših domaćina i trudim se smisliti tekst koji bi uspio riječima izraziti sve što sam danas upio očima, nosom i ušima.
- Ninoslav, imaš upaljač? - Bogdan još ne zna da u hrvatskom jeziku postoji vokativ.
- Izvoli, Bogdane. Zapamti da imenice muškog roda najčešće imaju nastavak -e u vokativu.
- O, mnogo hvala, - pali cigaretu. - Popijmo.
Dok nam nalijevam votku u čašice ukrašene raznobojnim cvijećem, Bogdan se čudom čudi kako to Hrvati piju votku bez da za njom pojedu makar zalogaj bilo čega.
- Živjeli - govori on.
- Bud'mo - uzvraćam ja.
Uskoro će biti gotova večera. Razna zakarpatska jela. Nataša, domaćica, nazvala je to ručko-večerom. I već mi se jede!
- Kako se kaže gladan sam kao pas ili vuk?
- Tako se kaže.



Vožnja od Užgoroda do Lavova traje gotovo sedam sati. Budući da nam se još ne spava, Bogdan i ja odlazimo u maleni prostor za pušenje. Tamo je već gužva. Veselo pripito društvo, sastavljeno od dva mladića i jedne djevojke, glasno razgovara. Uskoro dolazi i treći mladić, noseći pet piva. Smiju se jer shvate da je donio jedno pivo viška. Nude ga nama, ali mi ljubazno odbijamo.
Djevojka uzima pruženo joj pivo, prinosi ga ustima i otvara zubima. Pljune čep na pod, a prije nego što dobro potegne iz boce, još jednom pljune (ovaj put pljuvačku) na taj isti pod.
Gasim cigaretu i okrećem se Bogdanu. „Vidimo se u kupeu.“



I na ovom sam putovanju nešto naučio: čak se i u "hladnoj Ukrajini" može zaraditi sunčanica. Dakle, ako u ljetnim mjesecima nekamo putujete, svakako se dobro zaštitite od sunca, i to ne samo sunčanim naočalama.